Sječanje na Mladena Stražimira

 
Gledaoci1 25.11.2013 prošlo je deset godina otkako smo na vječni počinak ispratili Mladena Stražimira.
 
Kao suosnivač i prvi dopredsjednik dao je veliki doprinos Društvu Kustošijanaca. 
 
Osjećaj  gubitka i nakon deset godina još uvijek je prisutan sviješću da je mogao još mnogo toga učiniti. Danas kad podvučemo crtu moramo ostati začuđeni i zadivljeni svim onim što je poduzeo i ostvario.
Moramo u mislima preletjeti trenutke koje smo podijelili i pokušati sagledati što smo sve od njega dobili, mi pojedinci, znanci i prijatelji, kolege, ali i čitava zajednica, ona uža, stručna, i ona najšira, čak ne ni nacionalno i jezikom ograničena, jer je Mladen Stražimir pisao i govorio tako da bude shvatljiv svima.
Kao novinar, rođeni izvjestitelj i uvjerljivi pisac, pa i umjetnik, zaljubljenik u Kustošiju, svojim je zaraznim šarmom prenio ljubav prema svojem kvartu i mnogima koji mu možda i nisu bili skloni.
Među prvima se otvorio, shvatio i prihvatio ideju osnivanja Društva Kustošijanaca s prvenstvenim ciljem očuvanja tradicijske kulture Kustošije sa svim njezinim specifičnostima i posebnostima ne kritizirajući i ne omalovažavajući nikoga nego predstavljajući i promovirajući vlastitu kulturu, tradicijske vrijednosti i govor.

Straža

Dapače, i prije nego je osnovano Društvo Kustošijanaca  1996. , on je već dobar dio svojih aktivnosti usmjerio tom cilju. Zapažen je njegov rad u DVD-u Kustošija za koje je i napisao himnu povodom njihove 50. obljetnice, zatim suradnja s KUD-om Kustošija i pok. Gosp. Premelićem na festivalu kajkavske poezije Kustošija Kaj.
Iza njega nam je ostala i pjesma KUSTOŠIJI, sad već opće priznata i prihvaćena himna Kustošije.
Za nas Kustošijance ostat će zapamčen kao prvi dopredsjednik Društva Kustošijanaca, suosnivač društva, posebno kao prvi urednik i idejni tvorac Kustošijanskog Godišnjaka. I danas su svježe slike briga oko skupljanja novca i traženja sponzora za izdavanje prvog godišnjaka. Vjeruj, po tom pitanju niš se nije promjenilo, samo je sponzora dvadeset put manje.  Još nekaj, znaš, ove godine bu Godišnjak prvi put komplet štampan u boji.
Kako, Straža, da ti zahvalim na povjerenju i uvažavanju s kojim smo živjeli, na danima što smo ih proveli zajedno, na susretima kod kuće i u Društvu, na druženjima u restoranu “Banja Luka” i radio stanici u Svetom Križu Začretje , na posuđenim i darovanim knjigama, na ponuđenim i otvorenim razgovorima. 

Zlatko

Kao prijatelj nije bio je zahtjevan, istovremeno i blag i razuman i ponekad malo površan. Kroz niz godina poznanstva i druženja nikada nismo ušli u konflikt, znali smo se i razumjeli kroz neizbježne različitosti. Nisam sreo slobodoumnijeg i slobodnijeg čovjeka, čestitog građanina po odgoju i toleranciji, no koji nije podnosio izvanjske autoritete i nije se plašio pritisaka ni s lijeva ni sa desna, ni u prošlim režimima ni u novijim vremenima.
 Razumije se, ipak nisi bio isključivo novinar. Ni tvoje djelo nije svo stalo na papir, premda tvoji izvještaji za crnu kroniku tvore upravo impresivan saldo.
 Ulagao si ponajprije u život, u životnu radost ponajprije sebe pa svoje familije pa potom i Kustošije, ali i u živote drugih i srećom ti je barem dijelom uzvračeno, kako poštovanjem stručnih krugova i kolega i još više, ljubavlju tvoje supruge Štefice nažalost isto pokojne, koja je požrtvovno i predano posvetila tebi svoje najbolje snage.
U ime živoga traga što ostavljaš, u ime duha koji nadživljuje zemna ograničenja, neka ti je vječna slava.
 
 Vladimir Očić