RENATO PRESEČKI – PIČI

IN MEMORIAM

Zapala me tužna dužnost, u ime obitelji i prijatelja oprostiti se od našeg dragog Renata. Što uopće reći o čovjeku koji je uvijek bio spreman saslušati tuđe probleme, ohrabriti iste mudrim savjetima, pružiti podršku i utjehu. Što uopće reći o čovjeku koji se nikada nije hvalisao svojim naslovom doktora stomatologije i svojim profesionalnim dostignućima, nego je svoj posao obavljao bez puno priče i hvalospjeva. Skroman i nadasve običan čovjek ,rado viđen na ulici ,sa svakim je volio popričati i otići na kavu, a svatko je kod njega bio rado viđen gost. Rođeni Kustošijanac, iz radničke obitelji, nagledao se svega, i uspona i padova pojedinih obitelji iz okruženja i iz tih nesreća bez imalo osude crpio racionalno ponašanje.

Na prvom i najvažnijem mjestu bila je njegova obitelj. Njegova Sonja koja je brinula o njemu i  bila s njim u dobru i zlu do kraja, njegova Iva, koja je brinula čim ne bi došao doma na vrijeme, njegovala ga i voljela beskrajno, kao što može samo kćer, i njegov Ivan, s kojim se  često nije slagao, samo zato jer je isti kakav je i on bio, a koji je do zadnjeg tatinog daha govorio da će ozdraviti i biti dobro. Obitelj kojom se ponosio i za koju se borio do posljednjeg trenutka.

Na žalost bolest se pojavila iznenada i odnijela našeg Renata nevjerojatno brzo ne dajući mu šansu ni da se pokuša boriti s njom.

Dragi Piči ,sve nas si pomalo zadužio svojim životom među nama, pa mislim da je pošteno da ti se mi odužimo pažnjom i poštovanjem prema tvojoj voljenoj obitelji i da te zauvijek pamtimo. Na kraju bih završio riječima pjesme „otiš­’o je otac moj polako, otiš’o je stazom što vijuga…

Neka ti ta zadnja staza bude posuta cvijećem, neka te dočekaju svi prijatelji koje si ti ispratio i neka te na tom putu prati pjesma i dragi Bog.

I laka ti bila ova naša hrvatska zemlja. Počivao u miru.“

 Ovim smo se riječima prije nešto više od godinu dana oprostili od Renateka, ili nadimka po kojem, sigurna sam, ima vrlo malo Kustošijanaca koji ga nisu poznavali, jednostavno Piči.

Bio je duša svakog druženja, bilo muškog ili ženskog društva, jer svojim humorom, ponekad i crnim, nikoga nije ostavljao ravnodušnim. Oko njega je uvijek bilo  pjesme, smijeha, dobre klope i fine kapljice…

Tko ga nije poznavao dobro, mogao je steći dojam da je grub ili da kako se to kod nas kaže „puca visoko“, ali imala sam privilegiju biti mu prijateljica i upoznati onu drugu njegovu stranu…. stranu brižnog oca, odanog supruga i iskrenog prijatelja. Iako je uvijek puno pričao, znao je jako dobro slušati….

Dunja Danko Keser