POVRATAK NA MJESTO ZLOČINA

Kustošijanski godišnjak konačno je ugledao svijetlo dana! Ovaj put je kasnio, ali financije su, i sami znate, vražja stvar.

Kaže naš predsjednik Društva: „Odmah pripremamo idući, pišite članke, intervjuirajte Kustošijance,

Sve mora biti spremno u najkraćem mogućem roku!“ Primih na znanje, vijugama je protutnjalo pitanje „A o čemu pisati?“ O Kustošiji? Pa, kaj nije o njoj već sve napisano? Kroz glavu mi prolaze razne teme. Konačno  mi se tema sama nametnula, na kustošijanskim ulicama, ulicama moga djetinjstva i mladosti.

Rođena sam Kustošijanka, no pola svog života provela sam u nekim drugim dijelovima Zagreba i županije.

U Kustošiji  je i dalje živjela (i živi) moja mama, koju sam posjećivala, dovodila joj djecu na čuvanje, ali nisam imala potrebu šetati po Kustošiji, jer je mama bila ta, koja je djecu vodila na potok, do vlaka, na Grmošćicu. Vratila sam se u kolovozu 2014. Prvo vrijeme, dok smo sređivali stan i bavili se uglavnom okokućnim poslovima,  isto se nisam micala od kuće. A onda sam jednog dana odlučila krenuti  ulicama moga djetinjstva. Ulicama, koje onda nisu bile ni asfaltirane, po kojima smo hodali i trčali bosi, koje su odzvanjale od dječjeg smjeha, plača, svađa, potajnih zaljubljenih pogleda…..

U mojoj je ulici ostao isti broj kuća (5), od kojih je jedna dulje vrijeme nenastanjena. Djeca žive u našoj i u kući na kraju ulice. Osim u našoj, u svim ostalim kućama su neki novi ljudi, nisu oni koje sam ovdje ostavila i poznavala, u čijim sam se dvorištima igrala. Pomalo se osjećam kao stranac!
Nasuprot nas bila je Pavlijova kuća, u njoj je bila radionica za popravak bicikla. Ograda kuće bilo je mjesto naših dječjih okupljanja, kasnije hofiranja, ponekad prepiranja.  Deda Pavlija i njegov sin Puba često su znali pozvati svu djecu iz susjedstva u svoje dvorište, da se poigramo sa njegovim unukom Jožicom, koji je kao paket stigao iz daleke Venezuele, gdje je njegova mama živjela i radila.  

Tu je sada niknula omanja stambena zgrada sa 20-tak stanova. Optimisti bi rekli – stiže svježa krv u Kustošiju! 2014., kad smo se vratili, na tom mjestu je zjapio iskop, zarastao u drač, to je bilo leglo komaraca, štakora i ine gamadi i idealno mjesto za bacanje smeća.

Kuću do naše, Faustovu, u Gosposvetskoj ulici nastanjuju potomci starog dede Fausta, kojeg pamtim kao dobroćudnog diva, koji  je pod stare dane vječito nosio s placa drvene kištrice ili sjedio na klupi u dvorištu i gulio jabuke. A nekad je bio vrstan majstor na ciglani.

Krećem dalje Duvanjskom ulicom, njenim gornjim dijelom, prema Ilici. Tu su nekad bile sve same prizemnice, a danas su sve katnice.  Na lijevoj strani stanovali su redom Sparembleki (roditelji slavnog baletana Milka), Gaussi, Potočniki, Maleki, Poščići….. Na lijevoj su bili Rendeli, Pavune, Vasiljevići, Čevizovići, Rački, Sabljaki……Sjećam se kako sam  se bojala prolaziti Duvanjskom, jer  jedna kuća (Bedenkova) nadsvođuje ulicu i izgleda kao mali tunel. Ti nekadašnji  stanovnici bili su vječito ili na dvorištu ili naslonjeni na plot ili prozor, pričali su jedni s drugima, ja sam ih u prolazu pozdravljala s „ljubim ruke, trebate kaj iz dućana?“ Potomcima starosjedilaca su još jedino nastanjene kuće Malekovih i Potočnikovih.  Da, Andručo je tu, uvijek veseo, nasmijan, dobre volje, koju tako nesebično prenosi na sugovornika! Kako sam u to vrijeme išla i u muzičku školu, sjećam se kako me je gospođa Gauss  uvijek presretala i zvala „Dojdi k meni vežbati klavir“. Danas prolazim tuda i svaki dan gledam na kojoj će se kući pojaviti natpis „Prodaje se“.  Vidljivih natpisa trenutno ima 5, a možda se prodaje i još koja, ali bez natpisa.

Ulica Matije Ivanića je bila moja omiljena ulica, jer je tu stanovala učiteljica Ivančan, uvijek na plotu, vesela, nasmijana, raspoložena za razgovor…Već onda je bila u mirovini, ali je voljela biti upoznata sa svime što učim i što se događa u školi. Njihovim dvorištem šetao je Duco, njihov sin, neumorno komponirajući u glavi svoju haiku poeziju. U maloj kućici na uglu Ivaničeve i Dubičke stanovala je g-đa Slavica, šnajderica.

Ostalo mi je u sjećanju da je šivala badekostime. Njena kućica i danas stoji, sama i napuštena kao i ona nasuprot nje, uvučena duboko  u dvorište i zaklonjena brojnim stablima. Imena stanara se više ne sjećam.

Zrinjskoga ulica – tu pogotovno nikog ne poznam, osim moje Dragice s kojom sam „gulila“ klupe u kustošijanskoj školi. U Zrinjskoga ulici stanovala su i  dva kočijaša s konjima: Piškor i Vragović. Prvi je bio zločest i pijanac, tukao je svoje konje pa su mu nerijetko bježali iz dvorišta. Onda je među nama djecom nastala panika pa smo se skrivali gdje je tko stigao, samo da ga konj ne sruši.

I tako, ulica po ulica, uspomena za uspomenom, nekad lijepom, nekad ružnom. Ne znam da li da krenem prema školi – Gosposvetskom, Ulicom oslobođenja, Sokolskom…… Bojim se da bi me ta šetnja još više rastužila, toliko familija je nestalo iz Kustošije, a ja bih se tako rado vratila u te dane bezbrižnog djetinjstva, željela bih ponovno vidjeti sve te ljude na svim tim prozorima i plotovima……

Gotovo nikoga više ne poznam, nemam više komu reći „ljubim ruke“ ili „dobar dan“. Nitko ne stoji na plotu, ne sjedi u dvorištu niti gleda kroz prozor.  Djeca se nigdje više ne sastaju, nitko ne igra graničara, kauboja i indijanaca, badminton, nema natjeravanja biciklima…….Ulice su asfaltirane i prometne, a i druženje više nije neka popularna stvar.  Plaćamo danak modernim vremenima i tko zna da li će se ova moja prošlost i način življenja ikad više ponoviti s nekim budućim generacijama.

Pravih, rođenih Kustošijanaca ima još jako malo i zaključih da, ako ih želim sresti, moram se učlaniti u Društvo Kustošijanaca. I, evo me tu, pišem članak za novi godišnjak i nadam se da će ovo naše društvo ostati i opstati,  da ćemo ga uspjeti pomladiti i mladim naraštajima prenijeti našu ljubav prema Kustošiji.

Zagreb, rujan 2019.

                           Tatjana  Kvočić