POVIJEST ZAGREBAČKOG VINOGRADARSTVA I VINARSTVA

Tekst u nastavku preuzet je iz knjige Milorada Zoričića[1] poznatog hrvatskog enologa i autora brojnih napisa o proizvodnji vina.

 POVIJEST ZAGREBAČKOG VINOGORJA U OKRUŽENJU VODOTOKA MEDVEDNICE I POVIJEST ZAGREBA

Zagreb travanj 2019. U izdanju Bratovštine hrvatskih vinskih vitezova.

Iako se u tekstu nigdje ne spominje Kustošija nalazimo opise vinograda s područja Kustošije, sve nazive područja uzgoja vinograda autor koristi današnje nazive pa tako i Črnomerec koji je nekada bio Kuniščak. Zatim vinograd Fratarščica što je zasigurno bio vinograd u Kustošiji. U svakom slučaju vrijedno djelo koje valja pročitati.

   Vladimir Očić dipl. Ing. el.


Padine Medvednice, od Vrapča na zapadu pa ispod Griča i Kaptola sve do Sesveta na istoku, vrlo su pogodne za uzgoj vinove loze.

Prema pisanju Srebrona (65. g. pr. Kr. i 25. g. poslije Kr.) te Diona Kasija (155.—235.) na području kontinentalne Hrvatske, a što se odnosi i na područje današnjeg zagrebačkog vinogorja, saznajemo da se tu uzgajala loza i proizvodilo vino.

Značajna je spomena naredba rimskog cara Domicijana u prvom stoljeću poslije Krista, o zabrani uzgoja vinove loze i proizvodnji vina na našim prostorima, jer je vino naših prostora bilo konkurencija vinima iz Apeninskog poluotoka.

 Medu mnogobrojnim arheološkim nalazima na području Zagreba i šire okolice, počevši tamo iz kamenog doba, pronađene su i alatljike za obradu tla. Rimljani su na mjestu današnjeg mjesta Ščitarjevo razvili značajno naselje ANDAUTONIJA, a od 3. st. municipij.

Na mjestu današnjeg Zagreba i neposrednoj okolici više je manjih ilirsko-rimskih naselja. Arheološki nalazi predstavljaju motive vinove loze uklesane u kamenu, čaše, villae rusticae. To svjedoči o razvijenom vinogradarstvu i vinarstvu za vrijeme rimske vladavine na ovim našim prostorima.

Velika seoba naroda ruši Zapadno Rimsko Carstvo. Svim našim prostorima kreću se Goti, Alani, Huni Astrogoti i Langobardi, da bi krajem 6.st. panonskom nizinom zagospodarili Avari i podložna im slavenska plemena, te trajno naseljavaju savsko-dravski prostor. U tim vremenima razoreni su rimski gradovi i naselja, pa tako i Andautonija.

Dolaskom Hrvata iz stare postojbine na današnje prostore, a s obzirom na kultnu ulogu vina u kršćanstvu, vinogradarstvo je dobilo dodatni zamah i pokrštavanje Hrvata, a u Zagrebu osnivanjem biskupije (1094. g.)

Zagrebačko vinogradarstvo u srednjem vijeku obuhvaćalo je prostor i južnih padina Medved niče, između potoka Vrapčaka na zapadu i potoka Blizneca na istoku.

Pojava prvih vinograda na zagrebačkom prostoru vjerojatno je vezana uz nastanak prvih naselja na području Vlaške ulice i susjednog zagrebačkog sela (Villa zagrabiensis) i to prije utemeljenja Zagreba, Kaptola i Šalate. U srednjem su vijeku biskupije i samostani bili centri unapređenja vinogradarstva i vinarstva, dakako i ostalih grana poljodjelstva. Zagrebačka biskupija (1094.) vodi brigu o svojim vinogradima i pivničarstvu (vinarstvu). U Zlatnoj buli Bele IV., izrijekom se spominju vinogradi zagrebački, grički i kaptolski. To je vrijeme kada vlasnici zemljišnih posjeda i kanonici podižu vinograde na području: Stenjevca, Vrapča, Šestina, Prekrižja, Bukovca, Oporovca, Redkovca, i Kašine. Vinograde obraduju kmetovi, uz obvezu dopreme grožđa u vlasnikov podrum. U statutu Kaptola zagrebačkog u poglavlju 15 određeno je: „obrađivanje vinograda, doprema vina i raspodjela težaka u vinogradu“.

Crvena knjiga Kaptola daje posebne olakšice na svojim posjedima koji su uništeni provalom Turaka. Kroz ta nemirna vremena, hrvatskim prostorima prolazile su različite horde paleći i uništavajući sva materijalna dobra, a najteže su bile ljudske žrtve.

U prvoj polovici 13. stoljeća na brdu (Gradec) podložnici zagrebačkog kastruma[1]imaju vinograde. Uzdizanjem Gradeca na slobodni kraljevski grad, ti će vinogradi postati jezgra kasnijeg gradskog vinogorja (promontorium civitatis). Njihova se glavnina svakako nalazila u neposrednom gradskom zaleđu na prostranom i blago valovitom području današnje Jurjevske ulice i Cmroka.

[1] Castrum — vladarsko dobro, organizirano, zbog strateškog položaja u posebnu vojnu stratešku jedinicu, pod spomenutim nazivom.

Poseban dokaz o postojanju ovih vinograda, već i prije proglašenja Gradeca slobodnim kraljevskim gradom, nalazi se u Zlatnoj buli kralja Bele IV. od 16.studenog 1242. Podijelivši tom prilikom sloboštine kralj ga je obvezao i na davanja zalaznine (descensus). To je za građane bio velik teret, jer su uz deset vojnika koje su morali dati kralju kada ide u rat i njegovoj pratnji prirediti ručak od 12 volova, 1000 hljebova i 4 bačve vina kada posjete grad.

U drugoj polovici 13. stoljeća nalaze se vinogradi i na udaljenim položajima, tako da se spominju vinogradi u selu Dedići, prvi put 1273. god. O daljnjem podizanju vinograda građana Gradeca imamo više podataka iz 14. stoljeća. Tako se u Črnomercu spominju vinogradi 1357. g. na brdu Topličica 1395. g., kod Gračana 1396. g., a kod Kroga 1398. g. Izvan gradskog područja, Zagrepčani podižu vinograde 1339. g. na kaptolskom Bukovcu, a 1376. g. kod pavlinskog samostana u Remetama.

U tim vremenima većina Zagrepčana željela je imati vinograd u vlasništvu ili u najmu. Tada na području Gradeca dominiraju građanski i kmetski vinogradi gradskih sela u podnožju Medvednice (Gračani, Kraljevac i dr.). Medu vlasnicima gradanskih vinograda ima plemića i svećenika, kao i nešto ostalih zanimanja. Za vinograde u najmu odredena su razna podavanja. Njih je grad iznajmljivao pod uvjetom (sub conditio) tako da je njihov korisnik gradu svake godine u vrijeme berbe plaćao šest kablova mošta ili vina. U 15. stoljeću davanje šestog kabla nestaje i smjenjuje ga davanje vinograda u napolicu.

Zatim na osnovi CENZUSA ( utvrđivanje vrijednosti vinograda radi određivanja poreza), općina-grad je usmjerio taj porez u korist nekih svojih institucija, najviše župnoj crkvi sv. Marka te gradskoj bolni ci i ubožnici. Vinograd na gradskom području imali su samostani i crkve, čija su sjedišta u biskupskom Kaptolu, pa tako župna crkva sv. Ivana u Novoj Vesi, sv. Antuna u Vlaškoj ulici, sv. Trojstva u Gavnici, sv. Margarete u gradečkom području, te crkva sv. Emerika kralja. Ovamo spadaju i vinogradi koje su pobožni građani darovali u korist raznih oltara. Posebna skupina su kondici vinogradi raznih bratovština. Na čelu Gradeca bili su gradski suci, koji su po utvrđenom redu svake godine birani iz jedne od četiri etničke bratovštine. Tu su i vinogradi strukovnih bratovština i to: postolara, gradečkih svećenika, zatim bratovštine imenjaka nazvanih po sv. Marku i sv. Pavlu, kao i vinogradi nekih nepoznatih bratovština.

Osim na plaćanje cenzusa grad obvezuje korisnika da vinograd uredno obraduje. Ako netko nije platio cenzus ili tri godine zaredom nije uređivao vinograd, on mu se oduzima i daje na korištenje nekom drugom. Prihodi od vinograda i drugih gradskih zemljišta, tržne pristojbe i sl. ulazili su u gradski proračun.

Gradski ubirači tih prihoda zvali su se knezovi, a po njima takvi prihodi nosili su naziv knežija.

Za razliku od gradskog područja, gdje se cenzus ugovara isključivo u moštu ili vinu, kod remetskih pavlina i nekih

drugih crkvenih posjeda prevladavao je mješoviti cenzus u vinu i novcu. Od feudalnih podataka za vinograde spomenut ćemo GORNICU (vinska desetina) cibryone i darove.

Gornica (census montalis) je daća u moštu i vinu, iznosila je petnaestinu do devetinu uroda. U drugoj polovici 15. stoljeća gornica iz naturalnog plaćanja prelazi u novčano. Kao daća nestaje početkom 16. stoljeća. U kmetskim je vinogradima ostala, samo je prešla iz naturalnog načina u radni oblik.

Vinska desetina (decima vini) na području zagrebačke biskupije spominje se 1199. godine. Vinska je desetina u početku pripadala kralju, a ovaj ju je poklonio biskupiji. Vinska desetina na kaptolskim imanjima kodificirana (pravilo) je 1344. godine Kaptolskim statutima arhiđakona Ivana Goričkog. U ranijem se dobu vinska desetina skupljala po selima.

U 16. st. desetina se skuplja po vinogorjima, a za šire područje Zagreba skuplja se na četiri mjesta-sabirališta, zvana konča ili kouča: kod Novih vrata (današnji Ilirski trg), zatim u Vlaškoj ulici, pa u Mesničkoj ulici i u Novoj Vesi. Na spomenuta je sabirališta vinska desetina stizala iz najbližih im vinogorja grada. Na zagrebačkom području od 1560. do 1600. godine ubralo se 20.101 kablova vina, a u 16. st. 24.944 kablova vina. Sačuvani podaci pokazuju nam da se prosječno godišnje ubralo 594. kabla vina (ovaj iznos ubran je od 1560. do 1600. godina). Zbog svoje vrijednosti desetina je bila uzrokom mnogih sukoba, u početku protiv cijelog iznosa desetine, a zatim u drugoj polovici 14. st. i prvoj polovici 15. st. bila je uzrokom stogodisn)lîl sporova, otimanja, tučnjava, pucanja iz topova, uzajamnih provala na protivničko područje i juriša kako bi se biskupi napokon pomirili s tim da se riječima šesnaestina od desetine vina iz gradskog vinogorja po odluci kralja, sabora, slavonskog plemstva pripadne gradskom sucu odnosno gradu. U tim sukobima Kaptol je tri puta Gradec izbacio iz Crkve (Interdikt).

Konačno je turska opasnost prisilila obje strane na popuštanje, tako da je između Kaptola i Gradeca sklopljen trajni mir.

Tlakom su bili opterećeni samo kmetovi, na radu u vinogradima i drugim poljoprivrednim površinama, dok je ostalo stanovništvo, kako na gradskoj tako i na biskupsko-kaptolskoj strani Zagreba, gornicu i dalje plaćalo u novcu. Tlaka na zagrebačkom području nije bila pretjerano visoka. Stoga se zagrebački kmetovi nisu pridružili Seljačkoj buni 1573. g. Krajem 15. st., a nastavlja se i u 16. st. dolazi do pada površina gradečkih vinograda.

Uzroci tog pada su neprijateljstva sa susjedima, tu su troškovi popravka i učvršćenja gradskih zidina, ratovi s Turcima, četiri epidemije kuge, nekoliko katastrofalno loših berbi, a zatim i bezobzirno pustošenje njemačke plaćeničke vojske, koja je još više štete nanijela na biskupsko-kaptolskom području.

 Katastrofalno stanje pokazuje podatak, da je broj gradskih vinograda iz kojih se ubirala desetina vina pao od 87 u 1573. godini na 14 u 1597. godini, a slično je stanje i u drugim gradskim vinogorjima. U istom, gore spomenutom, razdoblju u Ilici se broj vinograda smanjio od 23 na 6 da bi ipak 1600. godine na Vrhovcu od 31 na 17, na Jelenovcu od 13 na 5.

Tek od 1600. Godine uočava se lagani trend oporavka, odnosno porasta površina pod vinogradima. Osim navedenih uzroka pada površina pod vinogradima, uzrok je tom padu i zatvorenost cehovskih društava, te pad broja stanovnika od nekadašnjih 3500 prepolovio se (kuga, požari i sukobi). Tek u drugoj polovici 16. st. dolazi do nove pojave u vinogradarstvu Gradeca.

Od svoje i napuštene zemlje grad je formirao alod (pravo vlasništva nad imanjem koje nije ograničeno, pravom drugog feudalca), u koji kao najvredniji dio pripadaju gradski vinogradi Kocil, Kozji hrbat, Špitališčak i Srebernarščak. Njih obraduju gradski kmetovi, te je zbog toga Gornica komutirana u radnu rentu.

Obnova vinograda zahtijevala je stalnu brigu gradskog magistrata. Opći je nadzor nad gradskim alodijalnim posjedima (vinogradi, oranice, pašnjaci) obavljao gradski dekan. U nadležnosti dekana bila je i povremena nabavka potrepština za gradske podrume, vinograde i prodaja vina.

 Uvodi se upravitelj vinograda i poljoprivrede, organizirao je i nadgledao sve poljoprivredne radove, na tu dužnost postavljen je jedan od prisežnika, a bio je plaćen deset forina godišnje.

U vinogradarstvu i podrumarstvu upravitelj je donosio odluke o najznačajnijim radovima, kao i organiziranje tih radova, naročito što se tiče radnika za pojedini posao. Kod organizacije tih poslova posebno broja radnika pomagali su mu seoski starješine. Upravitelj je predlagao naknadu kmetovima za obavljeni posao (to je bilo u živežu, vinu ili novcu) . Vino je za Gradec bio značajan izvor prihoda.