KINO U KUSTOŠIJI

Kino kakvo stariji stanovnici Kustošije još pamte

1. Predgovor

Sve na ovom materijalnom svijetu ima svoje početak i kraj,  sve što se rađa jednog dana neminovno umire.  To što je očito za živa bića, odnosi se i na materijalne predmete, organizacije pa i na institucije.  Početkom kolovoza 2006. godine saznao sam da je pokrenut postupak za izdavanje lokacijske dozvole za izgradnju zamjenskog stambenog objekta u Zagrebu, Vatrogasna 1, na k.č. 2013/2 k.o. Vrapče.  Prevedeno na jednostavan jezik običnih ljudi proizlazi da je netko kupio od države kino koje trenutno nosi naziv “Filmski centar Zapad” i da to kino kani srušiti te na njegovom mjestu izgraditi zamjenski stambeni objekt sa 16 stanova.  Kroz to nestati će kino, koje je uz ‘Birtiju kod Volfa’ bila jedna od institucija u Kustošiji.  

Pisati povijest građevina, a ne spominjati ljude je besmisleno, jer ljudi stvaraju i građevine i povijest.  Najteži dio je biti objektivan u pisanju povijesti, posebice ako se ista temelji samo na sjećanju jedne osobe.  Izreke, postupci i djela ljudi, sudionika povijesti, uzeti iz konteksta povijesne cjeline mogu izgledati groteskno, lažno i maliciozno.  Na žalost to je hazard i mučna strana autora.  Stoga unaprijed se ispričavam svima onima, koje spominjem u ovom napisu, bilo da su se već preselili u vječnost, bilo da su još uvijek među nama, ako sam ih svojim sjećanjima na bilo koji način, povrijedio ili netočno prikazao njihovu ulogu u ovom mojem napisu

2. Prvi počeci

Moj djeda Franjo Volf, doselio se sa svojom obitelji u Kustošiju kod Zagreba 1921. godine.  Obitelj mu se tada sastojala od supruge Slavice (moje bake), sina Ivana (koji je mnogo godina kasnije postao moj tata) i kćeri Marije. Sa bakom Slavicom, doselila je i njezina mama Ožbolt (Mihalić) Marija.

Djeda i baka su kupili[1] i nastanili se u prizemnoj kući s mansardom od građevinskog poduzetnika Josipa Polundaka na adresi: Potok 60 (danas Ilica 314) u Kustošiji kraj Zagreba, kako je tada glasila adresa. 

Najstarija slika kuće u kojoj počinje povijest moje obitelji u Kustošiji, snimljena je vjerojatno 1922 ili 1923. godine.  Na toj fotografiji, drugi čovjek s lijeva je Franjo Volf.  Naziv lokala je bio “Gostiona Grmošćica F. Volf”

Kao što se vidi na slici 2, djeda se bavio onim, što bi mi danas zvali ugostiteljstvom.  U toj ugostiteljskoj djelatnosti radila je cijela obitelj, tj. djeda i baka i djeca kad su dorasli za posao. Nije bilo najamne radne snage koju je, prema Marksu, djeda iskorištavao i prisvajao njihov višak vrijednosti i na taj se način bogatio. Jednom riječju, djeda je stvarao svoj kapital eksploatirajući sebe i svoju obitelj.  Tek mnogo godina kasnije, kao jedini vanjski zaposlenik, pojavila se jedna kućna pomoćnica, koja je uglavnom pomagala baki u kuhinji. 

Gostionica, kao što mnogi znaju, nije Business, koji ima osam-satno radno vrijeme.  Radno vrijeme gostionice je bilo doslovno od zore do ponoći.  U takvom režimu rada, svaki je član obitelji morao dati svoj doprinos radom u tom ‘pogonu’.  Primjerice tata (a kasnije i mama) imali su samo jedan dan u tjednu izlaz na večer, i to ponedjeljkom. 

Još dok sam ja bio malen, od mnogih Kustošijanaca čuo sam atribute koje su davali mojem djedi: bio je pošten, marljiv i ‘znao je dignuti dinar sa ceste’.  Na žalost, ovaj zadnji atribut, zahvaljujući maminom genetskom nasljeđu, nije me u životu pratio.  Sposobnošću, marljivošću i eksploatacijom sebe i svoje obitelji, Franjo Volf je dobro napredovao i postao jedan od vodećih ličnosti u Kustošiji. 

Od dolaska u Kustošiju, pa do početka 2. svjetskog rata, djeda Franjo Volf sa svojom obitelji ostvario je najveći dio svojeg imetka.  Posao, reputacija i popularnost su krenuli i prvo proširenje svoje poslovne baze ostvarili su djeda i baka 1929. godine dogradnjom dvorane za društvene zabave (kako se to nekada zvalo), kao produžetak stambenog objekta u Ilici 314 prema sjeveru, a u produžetku Vatrogasne ulice. 

Sumnjam da je ta ulica dobila svoj naziv slučajno.  Naime Franjo Volf je dugi niz godina bio blagajnik Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Kustošiji.  U organizaciji Franje Volfa, točnije u ‘birtiji kod Volfa’, održavale se sve vatrogasne zabave, a kasnije, u upravo izgrađenoj sali ‘za društvene događaje’ i prve filmske projekcije. Ta zgrada je na svojem pročelju prema Vatrogasnoj ulici imala prozore. 

kuća obitelji Wolf s dvoranom za društvene aktivnosti iz 1932. godine
Kuća obitelji Wolf s dvoranom za društvene aktivnosti iz 1932. godine

 Iako je izvorna namjena bila održavanju većih društvenih aktivnosti, kao što su to zabave i sl., služila je i za održavanje povremenih kino predstava.  Sredinom treće dekade prošlog 20. stoljeća (1936. godine) u požaru je izgorio jr1. kat stare kuće kao posljedica neadekvatne električne instalacije. Djeda i baka su se bacili na investiciju i na temeljima stare kuće izgradili novo zdanje, koja je dovršeno 1938./1939. godine.  Inicijalno je ta nova kuća bila je projektirana kao jednokatnica, a onda je naknadno dograđen i drugi kat. Time je stambena zgrada naše obitelji Volf u Kustošiji dobila konačan izgled, koji i danas ima .

Nacrt nove kuće obitelji Volf i kino dvorana s operaternicom iz 1937. godine

Osim poslovnog uspjeha, djed i baka su imali i svojih gorkih trenutaka.  Bolest u svakoj obitelji je jedan od takvih iskušenja.  Riječ je o tuberkulozi (TBC-u) od koje su se razboljeli sin Ivan i kćer Marija Volf, negdje sredinom tridesetih godina prošlog stoljeća.  Efikasan lijek protiv TBC-a – Penicilin (Streptomicin) – pronađen je i u Europu praktički stigao tek nakon 2. svjetskog rata.  Do tada, liječenje TBC-a je bio neizvjestan poduhvat, koji je često završavao sa tragičnim posljedicama. U slučaju tate Ivana Volfa, kao posljedica palijativnog načina liječenja, jedno plućno krilo mu je bilo trajno onesposobljeno.  Moja mama priča da je Djeda Franjo mnogo novaca izdao za njihovo liječenje, koje je u slučaju mog tate Ivana samo djelomično uspješno obavljeno.

Kino Zvonimir

Na žalost datum prve projekcije filma u ‘dvorani za društvene zabave’ nije zabilježen.  Usprkos tome skoro sam siguran, da se je prva projekcija filma desila nedugo nakon njezine izgradnje.  Projekcije filmova je organizirao djeda Franjo Volf u suradnji sa Luigijem Fantonijem. .  Taj novi medij – film, rastao je u svojoj popularnosti i djeda je s pravom ustanovio da prikazivanje filmova može biti vrlo unosan posao.  U skladu s tom spoznajom, izvršio je nužne građevinske zahvate na dvorani za zabave kako bi je pretvorio u pravu kino dvoranu.  Ti građevinski zahvati sastojali su se iz dogradnje operaternice dviju prostorija: blagajne i čekaonice na zapadnoj strani zgrade za društvene zabave.  Te su dogradnje također načinjene 1939. godine.

Kao jedan od materijalnih dokaza o postojanju kina u Kustošiji pod imenom ‘Kino Zvonimir’, odnosno održavanju kino predstava je i razglednica koju prilažem (slika 7), za koju pretpostavljam da je poslana početkom 1940. godine, a nalazi se u posjedu obitelji Volf. 

Prije nego što je ratni vihor 2. svjetskog rata zahvatio Kraljevinu Jugoslaviju, oboje starije djece obitelji Volf su zaplovili u bračne vode.  Kćer Marija udala se za Branimira Račkog 1938. godine, a moj tata, Ivan, se oženio Ankom Jelenc, 12.09.1940. godine. 

3. Drugi svjetski rat

Tijekom 2. svjetskog rata, namjena lokala u Ilici 314 i kina Kustošija mijenjana je shodno okolnostima.  U određenim razdobljima kino, kao uostalom i gostionicu rekvirirala je vojska pa su u njoj spavali vojnici (domobrani i drugi pripadnici vojski, koje su se tu našle).   Tijekom prvih godina rata (mislim da je to bilo 1942. godine) aktualna Ustaška vlast je demontirala kino projektor i odvezla ga na  nepoznato odredište, navodno negdje u Bosnu.  Taj se kino projektor djedi nikad nije vratio. 

U zadnjim godinama rata (1943.?), prostorija kina je pretvorena u veliku stolarsku radionicu.  Vlasnik cijelog stolarskog poduhvata bio je izvjestan gospodin Stjepan Kolarić.  Sjećam se kako su se u Kolarićevoj radionici, pred kraj rata, radile velike drvene kutije dimenzija otprilike dva metra u svakoj dimenziji.  Pričalo se da su te kutije (sanduke) naručili Židovi, koji su svoje stvari željeli pohraniti negdje prije deportacije, koja im je predstojala. 

Ipak, pred sam kraj rata i našu je obitelj zadesilo stradanje.  Negdje početkom 1945. godine, k nama su, u diskreciji, došli ljudi, koji su se predstavili kao predstavnici NOB-a i tražili od djede i tate materijalnu pomoć ‘za Partizane’ kako su oni kazali.  Već je tada bilo izvjesno da Njemačka gubi rat i da je samo pitanje vremena kada će se NDH ‘urušiti’ kao kuća od karata.  Djeda i tata su im tu pomoć dali i pritom načinili temeljnu pogrešku – od tih ljudi uzeli pisanu potvrdu na ime dane pomoći.  U svojoj naivnosti, tata Ivan je tu potvrdu preklopio nekoliko puta i stavio u hrbat jedne knjige, koju je – pred tim konfidentima – stavio u svoju knjižnicu.  Pretpostavljam, nedugo nakon toga, u srijedu, 7.2.1945. banula je na vrata Ustaška policija u naš stan na 1. katu, Ilice 314.  Nakon ‘tretmana’ tata Ivan više nije mogao hodati, već su ga mesarskom dvokolicom prevezli iz Kustošije najprije u policiju u Đorđićevu, a potom je prebačen zatvorski dio u bolnici Rebro. Djeda je završio u zatvoru u Savskoj cesti, a stric Milan u zatvoru na Novoj Vesi.  Ipak to stradanje je imalo sretan ishod utoliko, što su se svi uhićeni članovi moje obitelji ipak vratili živi.  Međutim, tata je imao trajne posljedice tog maltretiranja.  Na bedru desne noge kao nožem mu je nedostajao dio mišićnog tkiva veličine otprilike (20 x 10 x 2) cm, koji nije bio prekriven kožom, već se vidio samo roskasti dio mišićnog tkiva.  Kad ja danas razmišljam o vremenu 2. svjetskog rata i posljedice na našu obitelj, mislim da je djeda Franjo morao uložiti dosta ‘umješnosti’ kada je uspio od novačenja u onodobnu vojsku NDH (Domobrane) sačuvati sebe i svoje muško potomstvo. 

4. Nakon oslobođenja……

Naravno, izgubili su najviše oni koji su i najviše imali …  Čak i da su izjave ovog tipa preuveličane, ipak ostaje činjenica da su djeda i baka bili sposobni, marljivi pa i otvoreni prema potrebitima … Eto, toliko o djedi i baki.

U znak sjećanja i poštovanja prema djedi i baki, koji su stvorili mali ‘Volfov imperij’ u Kustošiji, donosim ovdje jednu od njihovih posljednjih zajedničkih fotografija

Zahvaljujući njima dvojici, ja sam imao vrlo ugodno djetinjstvo kao malo koje dijete u to doba. To razdoblje ‘nakon oslobođenja’, u kontekstu povijesti Kina u Kustošiji, završilo je smrću moga djede Franje Volfa, 14.11.1948. 

Slika 8, Slavica i Franjo Volf

5. Dom kulture “1. maj”

Nakon djedine smrti, tata Ivan Volf, je postao ono što se kaže glava obitelji. Karakterizirale su ga dvije odrednice: povjerenje koje je graničilo s naivnosti i poštenje.  O naivnosti i povjerenju u ljude dovoljno govori slučaj, koji je opisan glavi 3. vezano uz događaje iz 2. svjetskog rata.

Milošću postojeće vlasti tata Ivan ostao je poslovođa u svojoj gostionici, koja je nakon preuzimanja od strane državnog poduzeća “Vinovrh” nosila ime “Goranin”  Povijest toga preuzimanja je na neki način priča za sebe i izlazi iz okvira ovih mojih sjećanja, koja se odnose na kino Kustošiju.  Bili smo sretni da je na taj način materijalna egzistencija naše obitelji u novom poretku bila donekle osigurana. 

Interesantno je primijetiti da je samo dan nakon djedine smrti tj. 15.11.1948. godine, temeljem ugovora o najmu, Kino uzeo u uporabu Rajonski odbor NR VI. rajona grada Zagreba.  Taj Ugovor o najmu od 15.11.1948. nemamo u našoj obiteljskoj arhivi.  Iz razgovora koji se u svezi tog ugovora vodio u mojoj obitelji, taj ugovor je predviđao državnu upravu kina i vračanje kina vlasnicima nakon 10 godina.  

30.09.1949. godine sklopljen je novi ugovor[1].. [1] U originalnom tekstu autor prilaže presliku

Iz tog isječka Ugovora iz 1949. godine slijedi nekoliko zaključaka: 1) postojalo je kino; 2) postojalo je i stolarsko poduzeće S. Kolarića;  3) Kino je država uzela u najam ugovorom 1948. godine.;  4) ugovorom od 1949. godine se predviđa dogradnja / proširenje kina, što je i učinjeno.  Tim proširenjem, kino je dobilo svoj konačan izgled. 

Dalji razvoj događaja u svezi sa kinom, vidi se iz jednog Zapisnika[1]. Taj zapisnik su potpisali nasljednici imovine u Vatrogasnoj 1 (kina) i predstavnici državnih vlasti, a nosi nadnevak 21.12.1954. godine.  Sastavljen je samo četiri mjeseca prije smrti mojeg tate Ivana, a u njemu stoji nekoliko činjenica: 1) Naziv kina je: Dom kulture “1. Maj”;  2) Određuju se nasljedna prava među preživjelim članovima obitelji Volf i Rački; 3)  Kao nasljednik se ne spominje Milan Volf 4) očituje se spremnost nasljednika da prodaju nekretninu u Vatrogasnoj 1 (kino) za gotovinu dosadašnjem najmodavcu, tj. državi.

Ova posljednja izjava odudara od izjave i uvjerenja mojeg tate Ivana, koje se ja osobno sjećam, koji nije želio prodati kino, pa niti pod prijetnjom nacionalizacije, već je kazao:  “Ako nam kino uzmu, u slučaju preokreta, kino će opet biti naše …”   No on je tu bio samo jedan od nekoliko nasljednika i pretpostavljam u manjini, ako se u pitanju budućnosti kina ‘glasalo’ o njegovoj sudbini. 

Ivan Volf je, kako se to u osmrtnicama obično navodi, ‘preminuo nakon kratke i teške bolesti’ 21. travnja 1955. godine, u 47. godini života.

6. Prodaja kina

Nakon smrti moga tate Ivana Volfa (21.04.1955.), mi preostali članovi obitelji Volf, našli smo se u nezavidnoj situaciji.  Baka Slavica i mama Anka su bile kućanice samo sa završenom osnovnom školom i bez konkretnog zanimanja i bez bilo kakvog redovitog mjesečnog primanja.  Istina, postajao je imetak, koji su stvorili djeda i baka, ali u novoj državi on je bio u većini slučajeva ‘mrtav kapital’ čija je tržišna vrijednost u to doba bila mala.  Naime, na snazi su bili već neki zakoni o nacionalizaciji:  1946., točnije 05.12. prva nacionalizacija – nacionalizirana je industrija i strane kompanije, zatim su slijedile nacionalizacije u ‘valovima’ 1948., 1952. i posljednja 1958. kada je nacionaliziran stambeni fond a među inima i naša kuća u Ilici 314, koji su vlasnike ili bivše vlasnike nekretnina onemogućavale u njihovom raspolaganju. 

Iz propagandnih razloga,  postojao je i odgovarajući politički pritisak na moju obitelj, da proda kino –  državi.  Glavni manager u ‘nagovaranju’ je, prema iskazu moje mame, bio predsjednik općine (ili Rajona …) Mirko Vdović.  Teško mi je reći koji su motivi poticali Vdovića da ‘nagovara’ nasljednike moje obitelji da prodaju kino.  Partijska dužnost je sigurno bila jedan od njih.  No vjerujem da je bilo i dobronamjernog savjetovanja u smislu: “Uzmite što se nudi, jer perspektiva je da vam država uzme kino i bez naknade …”  U slučaju da su vlasnici bili nepopustljivi glede prodaje kina, država bi kino sigurno nacionalizirala to kino, kao što je 1958. godine nacionalizirala i cijelu zgradu u Ilici 314.  Osim toga, moja mama kaže da je bilo i diskretnih insinuacija tipa: “… znate, mi vam možemo omogućiti da radite u lokalu, u vašoj kući… ” naravno pod uvjetom da mama bude ‘kooperativna’ prema zahtjevima države.  S takvim argumentima žene, koje su odlučivale o prodaji kina (baka Slavica, mama Anka i teta Marija Rački) su popustile i pristale na prodaju.

 Kada sad promatram retrospektivo cijeli proces, imam dojam da su baka i mama svojom odlukom o prodaji kina, indirektno kupile i svoju materijalnu egzistenciju.  Naime, mama je po bakinom nagovoru preuzela vođenje lokala, a država je dopustila da se tog posla prihvati žena koja je imala samo pučku školu i petlju da se upusti takav ‘Business’.  Koincidencijom, lokal je promijenio ime od “Goranin” u “Goranka”, gotovo istodobno s maminim postavljenjem za upraviteljicu lokala.  Naknadno, mama je prošla određenu izobrazbu ugostiteljskog smjera, čime joj je priznat status završene srednje škole, te je stekla odgovarajuće kvalifikacije za posao i funkcije koji je kasnije obavljala. 

Ugovor o prodaji kina, na žalost, ne posjedujemo više u našoj obiteljskoj arhivi.  Kao i mnoge druge dokumente, koji bi mogli biti od interesa, ako ne u drugu svrhu a ono kao povijesni dokument.  Nebriga, u kojoj i ja snosim dio odgovornosti, uzela je svoj danak.  Ipak, iz Rješenja, 16.09.1955. godine, dakle nepunih pet mjeseci nakon smrti moga tate Ivana Volfa, mama je vidljivo dobila pravo na raspolaganje onim dijelom imovine, koji su po nasljednom ključu pripali meni Želimiru i mojem bratu Branimiru. 

Ugovor o prodaji kina je konzumiran, tj. država je isplatila ugovorenu svotu novca i on je podijeljen SVIM nasljednicima po ključu nasljedstva, koji se vidi iz Zapisnika od  21.12.1954.

7. Crtice uspomena

Ugovorom između države i vlasnika kina, sklopljenim 1949. godine, izvedena je dogradnja i proširenje kina.  To se proširenje odnosilo na dogradnju prostorija na zapadu i sjeveru.  Prostorije na zapadu su bile u dvije etaže.  U prizemnom dijelu bila je čekaonica u kojoj su se skupljali posjetitelji prije njihovog ulaska u samu kino-dvoranu i mali bar za prodaju slatkiša, i bezalkoholnih napitaka.  Na katu su se nalazile upravne / administrativne prostorije kina.  Preinake i dogradnje na sjevernom dijelu kina sastojale su se u zatvaranju / integriranju operaternice u kompletnu zgradu. Nakon rekonstrukcije u prizemnom dijelu dogradnje ispod operaternice, osiguran je pred prostor za posjetitelje i blagajnu kina.   U samoj dvorani kina, nabavljene su drvene stolice sa sjedalom koje je trebalo otklopiti pije sjedenja, onakve kakvoće i udobnosti kakve su posjedovale i većina ostalih kino dvorana u Zagrebu u to doba.  Stolice su bile čvrsto (nerazdvojivo) povezane u redove i obilježene brojevima.  U takvom obliku je zgrada kina u Kustošiji je ‘živjela’ od kolovoza 1954. pa do njezinog rušenja, u svibnju 2008. godine, dakle narednih 54 godine.  Promjenom tehnike prikazivanja, promijenjeno je samo projekcijsko platno se od približno (3 x 4) m povećalo na približno (3 x 7,5) m. U tom prvom razdoblju rada kina, cjelovečernja kino predstava je imala jednu pauzu od desetak minuta u kojoj se mijenjao kolut filma.

Moram reći da se tijekom vremena tehnologija prikazivanja celuloidnih filmova mijenjala i da je oprema, koja se koristila u kinu u Kustošiji dobro pratila te promjene.  Te su se promjene očitovale u: a) evoluciji slikovnog zapisa tj. slike i b) implementaciji zvučnog zapisa i njegovoj reprodukciji.

Osoblje u operaternici bilo je zaduženo, osim za sigurno i besprijekorno projiciranje slike i zvuka, i za manipulaciju sa filmskim trakama.  Komplet filmskih traka za cjelovečernji film, sastojao se od 4 koluta koji su bili pohranjeni u zasebnim aluminijskim kutijama.  Tu su još bile trake sa filmskim novostima, koje su prethodile prikazivanju samog filma.

Oprema koja se nabavljala i mijenjala u skladu s zahtjevima vremena morala je imati svoje ekonomsko opravdanje.  Sve to navodi na implicitan dokaz da je sve do sredine 1960-tih godina, posjedovanje kino dvorane morao biti vrlo unosan posao. 

Od zaposlenika tog ‘Doma kulture 1. Maj’, kojih se ja sjećam, bili su: Dragutin Bačun i njegov pomoćnik Smiljan Kosec(?),  koji su radili u operaternici, te Zlata Mizdarić koja je prodavala ‘karte’ na blagajni i gos’n Toplak, koji ih je ‘trgao’ (poništavao) karte na ulazu u kino i go’sn Majer, koji je obavljao razne pomoćne poslove.  Niti jedan od njih nije imao titulu šefa, ili ‘poslovođe’, premda vjerujem da je osoba, s takvim prerogativima, morala postojati.  Ona bila izvan moje ‘orbite’ susretanja i interesa i nije ‘odsjela’, odnosno zadržala se u mojim sjećanjima.  Bilo je tu i pomoćno osoblje, poput čistačica i sli., ali u mojem sjećanju te osobe više ne postoje. 

Dragec Bačun

U skladu s mojim obiteljskim drilom, ja sam gospodina Bačuna, oslovljavao sa gos’n Dragec.  Njegova temeljna zadaća je bila prikazivanje filmova u večernjim satima.  Međutim, on je bio mnogo, mnogo više od kino-operatera.  Po profesiji, gos’n Dragec je bio radio-mehaničar.  I to ne bilo kakav, vrhunski majstor svog zanata.  Današnji servisi svode se (uglavnom) na dvije stvari:  a) dijagnostiku neispravnog dijela, komponente, sklopa ili tiskanog kruga i b) nabavu i zamjena istog.  U poratno vrijeme (ono nakon 2. svjetskog rata) nabava bilo čega od tehnike ne da je bila teška, već u većini slučajeva nemoguća.   Postojali su neki ‘crni fondovi’ ili ‘trofejni’ (čitaj zaplijenjeni uređaji od ‘okupatora’), ili odbačeni uređaji, koji nisu više služili svojoj namjeni.  Go’sn Dragec je bio taj, koji je od gotovo ničega, od ‘furde’ kako smo to nazivali, stvarao funkcionalni dio.  Radio je sve, osim što nije proizvodio elektronske cijevi.  Sam je primjerice prematao transformatore, neispravne ispravljačke komponente je činio ponovno upotrebljivima,  popravljao radio prijemnike od kojih su svi drugi majstori ‘dignuli ruke’. 

Zlata Mizdrarić
Od osoba kojih se sjećam, kao zaposlenica kina u Kustošiji, bila je i gospodična Zlata (dj. Mizdrarić) Šinkec.  Radila je kao blagajnica kina, zatvorena u malom sobičku na ulazu u kino, kako ona sama navodi od 1.8.1954. godine.  Posjetitelji su kupovali kino ulaznice na blagajni, kroz  mali prozorčić, koji ih je dijelio od gospodične blagajnice Zlate.  U mojim sjećanjima ja ju vidim kako uspravno sjedi na svom radnom mjestu, uzdignute glave, sa zlatnom kosom počešljanom na zatiljak, uvijek spremna na suradnju oko izbora ulaznica posjetiteljima kina.  Kada je čovjek promatrao blagajnu iz veće udaljenosti, cijeli prizor je davao dojam posebno vrijedne slike, koja se u muzeju nalazi ispod ‘stakla’.  Ispred prozorčića gotovo uvijek je bio barem jedan od mladića kojima je bio veliki izazov praviti društvo gospodični Zlati. 
Gos’n Toplak
Kod gospodične Zlate, posjetitelji su ostavljali svoj novac, a kod gos’na Toplaka ostavljali su kupone od kino-ulaznice, neposredno prije ulaska u kino-dvoranu.  Funkcija gos’na Toplaka je bila kontrola ulaznica, tj. briga da u kino uđu samo oni, koji su kupili ulaznicu.  Kao u svakom pravilu u ovdje su postojale iznimke.  Ja sam, zajedno sa ostalim članovima obitelji Volf, bio ‘iznimka’.  Smilovanjem gos’na Toplaka ja sam kao potomak nekadašnjeg vlasnika kina, ulazio na kino-predstave besplatno.  
Gos’n Majer
Osim g. Toplaka, postojao je još jedna osoba, go’sn Majer, koja je bila zadužena za ‘pomoćne’ poslove u kinu, kao što su to primjerice držanje reda među mlađim posjetiteljima kina.  Obzirom da je bio niska rasta, sitne građe, često je bio meta pošalica.  Besprizorni su mu dizali tlak nepodopštinama. Danas bi takvo ponašanje okarakterizirali kao ‘mobing’.  Nekada se to shvaćalo kao prihvaćeni element društvenog života u kinu.   Kino predstava (ona na platnu) je bila samo jedan dio razloga zbog kojeg je dio mlađe publike odlazio u kino u Kustošiji. 

8.    Konzumacija snova

Svaki filmski žanr je imao svoju publiku, koja se mogla svrstati po spolno – dobnoj strukturi.  Kada su na repertoaru bili: Westerni , Komedije, Pustolovni i Ratni filmovi, dominantna je bila muška publika do 20 godina života.  Njihovi je okupljalište bilo u prvome i (eventualno) drugom redu kina, sasvim na desnoj strani.  Zašto?  Peć, kojom se kino grijalo bila je uz desni (zapadni) zid kinodvorane. Ta peć je bila cilindričnog oblika, visoka otprilike 1,5 m, pokraj koje se nalazila posuda sa ugljenom i drvima.    Sjećam se da su za hladnijeg vremena mladi posjetioci kina znali toliko naložit tu peć da je ona u mraku lijepo svjetlila svijetlo crvenom bojom.  Čudim se da nije bilo vatrogasnih intervencija, jer ‘mlađarija’ nije imala ‘mjeru’ prilikom loženja peći.  Ta publika koja se skupljala oko te peći imala je i skupni atribut ‘besprizorni’.  Kraj peći se sušila i odjeća ‘besprizornih’, koja je bila mokra od snijega ili igranja nogometa ili je netko – nekoga bacio u potok, pa se taj morao osušiti prije povratka svojoj kući.  Prilikom napetih scena na filmu, ‘besprizorni’ su dali svoj glasovni šarm, pomažući glavnom junaku (ili junakinji) na filmskom platnu.  Ja se ne usuđujem navesti niti dio tih zvukovnih komentara, jer isti sigurno ne bi prošli jezičnu recenziju

Zadnji redovi kina bili su ‘rezervirani’ za zaljubljene, gdje su oni, pod okriljem tame, radili skoro sve ono, što bračni parovi rade u braku samo s malo više komfora i rutine.  To je bila dobna skupina od 17 do otprilike 30 godina.  Sredina kina je bila prepuštena slučajnim posjetiteljima, koji su zaista htjeli gledati film. 

Na početku, filmska distribucija je uspješno ‘parirala’ zabavnim sadržajima na televiziji, pa i prikazivanju cijelo-večernjih filmova.  Ekran TV prijemnika je bio malen, slika je na početku bila crno-bijela, kakvoća slike je bila oskudna, a izbor filmova je bio ograničen rasporedom TV emitiranja.  Ugođaj gledanja filma u kinodvorani, još je uvijek bio mnogo, mnogo dojmljiviji nego na televiziji.  Dalji iskorak prema gledanju video sadržaja prema principu: ‘bilo gdje i bilo kada’, ostvaren je proizvodnjom komercijalnih analognih Video Recorder-a  (VCR-a).  Isti su koristili video kazete za snimanje / pohranu video sadržaja.  Cijena posudbe kazete bila je manja od cijene kino ulaznice. 

Prvi počeci izravne distribucije video signala preko Interneta datiraju 2005. godine. U to početno doba, filmovi su za gledanje bili dostupni samo vlasnicima osobnih računala.  Paralelno s uvođenjem digitalizacije, mijenjali su se i standardi za TV prijemnike. Kao rezime svega može se ustvrditi da je napredak tehnike i tehnologije, koji je ostvaren u 40 godina izmijenio mogućnosti gledanja zabavnog sadržaja u toj mjeri, da distribucija ‘snova’ preselila iz kino dvorana u obiteljske domove.

Kinodvorane, koje su nekada slovile kao ‘koke koje nose zlatna jaja’ su opustošile i silom ekonomskih zakonitosti zatvorila su svoja vrata ili su prenamijenjena drugim sadržajima.  Prema lit [8] u Zagrebu je bilo 50-tak kinodvorana, koje su bile u funkciji 1965. godine.  Većina perifernih kinodvorana u Zagrebu, među koje ulazi i kino u Kustošiji krenulo je jeftinijim načinom privlačenja publike – prikazivanjem erotskih filmova.  No i taj očajnički pokušaj ‘izvlačenja’ zarade nije bio dugog daha.

Prema članku objavljenom u Jutarnjem listu , kino u Kustošiji je prestalo raditi 1.11.2006. godine.  Zadnji većinski vlasnik, navodno, bio je Stjepan Mišura. 

Pokušao sam ja, nedavno, (kao i moj brat Branimir davne 2007. godine) u Zemljišno knjižnom odjelu, Općinskog suda u Zagrebu ući u trag vlasnicima kina u Kustošiji, nakon 1956. godine, ali bez uspjeha.  Neuspjeh mojeg nastojanja ne mogu tumačiti drugačije nego da promjena vlasništva, od državnog u privatno u našim Hrvatskim uvjetima ide vrlo nejasnim putevima, koji svi upućuju na korupciju, krađu, i utaju / uskraćivanje poreza državi. 

Mjesec dana nakon što je kino u Kustošiji (ili Filmski centar Zapad) prestao sa radom, vlasnici susjednih građevinskih parcela, građevinskoj parceli na kojoj se nalazi spomenuto kino, dobili su poziv od Gradskog ureda za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, izgradnju Grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, Odjela za prostorno uređenje (u daljem tekstu ‘Gradski ured’), na očitovanje na izdavanje lokacijske dozvole za izgradnju zamjenskog stambenog objekta u Zagrebu, Vatrogasna 1, na građevinskoj čestici koja pripada kinu. Zahtjev za izdavanje lokacijske dozvole je podnesla tvrtka Plan B d.o.o. iz Zagreba. 

Vlasnici su se odazvali pozivu i imali mnoge primjedbe na prijedlog tvrtke Plan B d.o.o.  Žalbe susjeda na izdavanje lokacijske dozvole su dostavljene Gradskom uredu u pisanom obliku. Sve su redom odbačene s obrazloženjem da će se sve primjedbe riješiti u postupku izdavanja građevinske dozvole. Dokument kojim se pozivaju vlasnici građevinskih parcela, susjednih kinu, da podnesu primjedbe na prijedlog građevinske dozvole je navodno izvješen 10.12.2007. na panou kina i na ploči u auli Gradskog ureda na trgu S. Radića. Službenik koji je donesao i zalijepio taj dokument na panou kina u Vatrogasnoj 1, načinio je fotografiju istog i otišao.  Istog momenta, našao se ‘netko’ kome je bilo u interesu da se primjedbe na Projekt NE dostave, uklonio je isti.  

U konačnici, bez obzira na naknadne prigovore i prosvjede susjeda, građevinska dozvola za gradnju zamjenske zgrade na parceli kina u Kustošiji je izdana.  Vlasnik (ili vlasnici) su započeli s ostvarenjem svojih planova, te je tijekom ljeta 2008. godine srušeno kino u Kustošiji, kako je to na kolažu vidljivo.

Kino je srušeno, ostali su samo žalosni ostaci instalacija visjeti na zgradi na koju je kino bilo naslonjeno.  U teoriji, prilikom izgradnje zamjenske zgrade, trebali su se svi ti nedostaci rušenja sanirati, a među inima je bila (i još uvijek je) i upitna statika kuće u Ilici 314.  Sve to je bilo ukazivano ‘nadležnim vlastima’, koje su tako promptno izdale građevinsku dozvolu, a tako malo imale sluha za udovoljavanje, ako ne primjedbama stanara, a onda barem postojećim zakonskim građevinskim normama.

9. Epilog

Eto ovime se završava kraj jedne institucije –  kina u Kustošiji.  Nadam se da sam ovim člankom osigurao dio sjećanja na tu ‘instituciju’, kao i na sve one moje suvremenike, koji su bilo kao gledatelji, ili zaposlenici učestvovali u ‘životu’ toga kina.  Zgrada kina u Kustošiji je srušena prije gotovo 10 godina od pisanja ovog referata.  Na mjestu bivše kinodvorane još uvijek raste samo trava. 

Stanovnici Kustošije, posebice oni, koji su rušenjem kina neposredno izloženi, ne mogu se oteti utisku da je Gradska uprava, uz malo dobre volje mogla prenamijeniti  zgradu kina u Kustošiji za potrebe društvenih sadržaja.   Imali smo nešto ‘gotovo’ što se sa malim sredstvima moglo prilagoditi potrebama ljudi.

Želimir Volf