KAKO JE NASTALA MOJA ULICA

Davne 1927. godine moj deda, stolar,  odlučio je sagraditi svoju vlastitu kuću i radionu. Kako je u  gradu Zagrebu zemljište bilo skupo, odlučio je ići „prek Mitnice“, v Kustošiju. Povukao je za sobom i svoja dva brata, krojača i postolara.

Došavši u Kustošiju, gledali su zemlju na raznim lokacijama, no ova, na kojoj smo i danas, nekako im je najviše zapela za oko. Tri brata kupila su tri podjednako velika gradilišta, jedno se je nastavljalo na ono prethodno. To su ustvari bila polja, nije bilo nikakve ceste. Nju su morali sami osigurati. Morali su kupiti zemlje u širini od 4 metra, a koja prolazi cijelom dužinom njihovih gradilišta. I tako su braća, osim zemlje za gradnju kuće, kupili i svoju ulicu. Svaki brat bio je vlasnik  jedne trećine ulice. Bila je to prava obrtnička ulica, jer su sva tri brata bili zanatlije, a zvala se je Ulica fra Didaka Buntića.

Nakon II svjetskog rata, kada se na crkvu nije blagonaklono gledalo, promijenjeno je i ime ulice Nazvana je po palom borcu – Ulica Franje Selje Ogulinca – i tako se zove i danasS druge strane te uske uličice bila su polja i moj deda se zalagao da se ulica proširi za 2 metra, da dobije trotoar, a na ostatku polja da se napravi dječji park. No, na žalost, njegove planove osujetilo je klizanje Grmoščice. Naime, stanovnicima Grmoščice, kojima su kuće stradale, općina je dodijelila upravo to zemljište za gradnju novih kuća. Tako je ulica ostala uska i bez trotoara, a mi djeca bez igrališta.

Zanimljivo je da su našu ulicu često mijenjali za Ulicu Braće Seljana, koja se nalazi ispod pruge. To se je naročito često događalo taksistima (onda još nije bilo GPS-a!), a ponekad je i pokoja poštanska  pošiljka došla na krivu adresu.

                                                        Tatjana Kvočić

Današnji izgled ulice Franje Selje Ogulinca